Eubeja ili Evia (grč. Εύβοια) je, po veličini i broju stanovnika, drugi najveći grčki otok nakon Krete. Od Beocije na kopnenoj Grčkoj odvojen je uskim Euriposovim kanalom (samo 40 metara širine na najužem dijelu). Općenito je to dugačak i uzak otok sa oko 180 km dužine, te širinom koja varira od 50 do 6 km. Njegova geografska orijentacija je u smjeru sjeverozapad – jugoistok, a cijelom svojom dužinom je ispresijecan planinskim masivom, oblikujući dio lanca koji veže Tesaliju na istoku te se nastavlja južno od Eubeje na uzvišene otoke Andros, Tinos i Mykonos. Čini većinu regionalne jedinice Eubeja, koja također uključuje Skyros te malo područje grčkog kopna.
Vjerovalo se da je Eubeja izvorno činila dio kopna od kojeg se razdvojila potresom, što je prilično vjerojatno jer leži u blizini linije rasjeda, a Tukidid i Strabon pišu da je sjeverni dio otoka bio potresen u različitim razdobljima. U susjedstvu Halkide, kako na jugu tako i na sjeveru, zaljevi su toliko skučeni da se priča o Agamemnonovoj floti zadržanoj bez daška vjetra čini potpuno uvjerljivom. U Nea Artaki, gradu nekoliko kilometara udaljenom od Halkide, iskopano je primitivno kameno oruđe, a prvi naseljenici Eubeje su poznati pod nazivom Avandes (Abantes). Već u pretpovijesno doba, od 1200. godine prije Krista pa nadalje, dokumentiran je veliki val novih doseljenika koji pripadaju jonsko – grčkoj kulturi. Vjerujući kako je Homerova lista u Ilijadi točna, Eretrija, jedan od njihovih gradova, dala je brodove za pohod na Troju. Eretrija, zajedno sa Halkidom, bila je najvažnija grad-država u Eubeji u stoljećima koja su prethodila povijesnim vremenima. Prema legendi, ove dvije grad-države su bile u ratu negdje u 9. stoljeću prije Krista, a isti se ubraja u jedan od prvih građanskih ratova antike. Kontroliranjem mosta Evripos te povezanosti željeznica sa Atenom, Eubeja je razvila industrijska postrojenja i turizam ukazujući na put prema uspjehu.